Daniel Pinter - Begunac od pravde i lice sa poternice : Zaista mi nije poznato da u Srbiji imam poternicu, ali me uopće ne iznenađuje ako je to istina.
Ime Daniel Pinter je u našem javnom životu prisutno već preko 20 godina.
Diplomirani pravnik, spiker u ozloglašenom TV Dnevniku RTS - a devedesetih, prvi gej aktivista u Vojvodini u čiju korist je doneta pravnosnažna presuda da je prebijen iz mržnje, prva transrodna osoba u obrazovnom sistemu Srbije, transvestit koji se našao na fotografiji u društvu predsjednika jedne ultradesničarske stranke, a koja se pojavila u srpskim tabloidima izazivajući brojne kontroverze... Iako bi se svakako neupućen pomislio da su gore navedene potpuno različite ličnosti, sve to je zapravo Daniel Pinter.
Danas, međutim, barem za državu Srbiju, on je begunac od pravde i lice sa poternice. Jer, pošto je nedostupan domaćim državnim organima, Srbija je za Pinterom raspisala poternicu zbog neodazivanja na poziv za izdržavanje zatvorske kazne po ranije donetoj presudi Osnovnog suda u Novom Sadu da je odgovoran za napad na državne institucije, odnosno da je kamenom demolirao ulazna vrata u zgradu RTV Vojvodina 11. januara 2016.godine, kući u kojoj je nekad bio zaposlen.
Također, ozbiljne optužbe protiv Danielee Pintere izneo je i poznati beogradski novinar i gej aktivista Predrag Azdejković, iznevši da je od Pintera dobio ozbiljno pretnje smrću.
Daniel Pinter godinama nije dostupan državnim organima Srbije, ao optužbama i ostalim temama sa našim novinarom razgovarao je online.
"Zaista mi nije poznato da u Srbiji imam poternicu, ali me uopće ne iznenađuje ako je to istina. Čuo sam prije dvije godine da je sud u Novom Sadu odlučio da sam odgovoran za napad na RTV Vojvodina i da mi je u odsustvu izrekao kaznu, ali verujte, apsolutno me ne zanimaju ni srpski sud, ni presuda, ni poternica.
Evo i zašto.
Da sam osumnjičen da sam kamenom demolirao ulaz u zgradu RTV Vojvodine saznao sam službenim putem u martu 2016. kada su me policija i tužilaštvo pozvali da dam iskaz u vezi sa prijavom da sam razbio ulaz. Vrlo iznenađen i zbunjen, to sam i uradio, naravno, izjavivši da sa tim događajem nemam ništa. Mislio sam, na tome će se završiti, moguće da su me greškom pozvali, ubrzo sam na taj događaj i zaboravio.
Ali, krajem te iste 2016. godine na kućnu adresu stigla mi je optužnica iz tužilaštva i poziv da se u svome optuženom za to djelo pojavim u Osnovnom sudu na glavnom pretresu 17. siječnja 2017. godine.
Naravno, pozivu sam se odazivao, najviše zbog toga što sam želeo da čujem na licu mjesta koje me optužuje za djelo koje nisam učinio, na temelju kojih dokaza i zašto.
Pred sudijom Srđanom Savićem sam se izjasnio da nisam kriv za djelo koje mi se stavlja na teret, a onda je tužilaštvo izvelo svoje dokaze - Snimak sa sigurnosne kamere je zaista pokazao da neko razbija ulaz u zgradu RTV, ali je snimak bio toliko loš da se lice počinioca nije moglo razaznati.
Svedoci, uposlenici RTV na poslovima osiguranja, izvjesni Miodrag Kurdulija i Mile Krajišnik, iako predloženi kao očevici događaja, ipak na kraju nisu bili sigurni koga su vidjeli da razbija vrata, ali su "čuli" da sam to bio ja.
Jedan od njih dvojice je čak priznao sudu da je poslije događaja na ulici sustigla osoba koja je bacila kamen, ali da nije učinio ništa da tu osobu zadrži do dolaska policije (!?)
Praktično, oni su pustili počinioca da se nonšalantno udalji, krivca koga su imali u rukama pustili su da odšeta, da bi se onda naknadno setili, ili su od nekog čuli da bi to mogao da bude Daniel Pinter.
Nakon ovakvog debakla dokaznog postupka, očekivao je sam da će sud odmah doneti logičnu, oslobađajuću presudu, međutim, predstavnik javnog tužilaštva izjavio je da odustaje od ova dva svjedoka i da za sljedeći glavni pretres predlaže tri nova svjedoka, također iz redova uposlenika u RTV Vojvodina .
Sledeći glavni pretres? Nova tri svjedoka? Pa koliko to oni pretresa planiraju da održe i koliko svjedoka da izvedu? Svih 5000 i kusur uposlenika u RTS - u, uključujući dopisne i počasne saradnike? Sve dok me nije dovoljan broj njih ne "prepoznat" da bi se donela presuda koja odgovara tužilaštvu?
Kao pravnik, video sam ja već kuda to sve vodi i da je tužilaštvo rešeno da me sud, crći - pući, osudi.
Zato sam odlučio da ne odlazim više na glavne pretrese u tom postupku, samo sam sud poslao obavijest da ostajem pri ranijim izjavama i da se protivim izvođenju novih svjedoka.
Zamenjivanjem svjedoka i pozivanjem novih bez objašnjenja koliko još svjedoka i koliko puta namjerava da pozove, tužilaštvo je pripremalo opasan presedan -
Da sad i ona baba što drži tezgu na pijaci na Zlatiboru može da me optuži da sam joj ukrao zembilj i kajmak i razbio jaja sa tezge, jer joj je eto moj lik poznat, ili joj je neko rekao da sam to bio ja.
Sud je, međutim, to moje nedostajanje protumačio kao izbjegavanje suđenja i već u martu 2017.doneo meru zabrane napuštanja Republike Srbije protiv mene, ne znajući da sam je još u veljači napustio. Kasnije sam saznao da je ta mera ukinuta u julu, istovremeno sa donošenjem presude kojom se proglašavam krivim za djelo. Sve ove informacije ne dobivaju službeno, nego posredno preko kolege advokata, koji su često u sudu i znaju novosti. Uostalom i sudac u predmetu, Srđan Savić, moj je kolega iz iste klase na Pravnom fakultetu.
Na pamet mi nije, naravno, padalo, niti mi sad pada da izdržavam na pravdi boga kaznu za nešto što nisam uradio.
Zašto bih napadao zgradu RTV? Šta mi ona smeta? Ja sam iz te kuće otišao svojevoljno, ne mogavši više da podnosim atmosferu podaništva i beskičmenjaštva, koja i danas tamo dominira.
Eto, ni dan danas ne znam kome je palo na pamet da bi zgodno bilo da krivicu za demoliranje ulaza u zgradu RTV svali na mene. Možda osiguranju, koje je po vlastitom priznanju, sustiglo na ulici koja je bacila kamen, ali je propustila da zadrži dolazak policije? Ne znam.
Uostalom, ako ćemo pravo, tu osobu koja je to uradila ne bi ni smeli da kazne a evo i zašto.
Ta ista ulazna vrata u zgradu RTV Vojvodine je još 2001. razbijao i to pred očima kamera i cele nacije gospodin Nenad Čanak, protestujući protiv uređivačke politike te kuće.
Iako se jasno vidi da razbija vrata, a zatim demolira i hol zgrade, gospodin Čanak nikada nije procesuiran za to djelo, iako postoje neoborivi dokazi da ga je izvršio. Ovim presedanom su automatski amnestirani i svi ostali građani od odgovornosti za razbijanje predmetnih vrata, ako smo svi jednaki pred zakonom.
*****
Predrag Azdejković je izneo vrlo ozbiljne optužbe protiv Vas, zbog čega su reagovali Udruženje novinara Srbije, tužilaštvo i policija. Reč je o pretnjama koje ste mu navodno slali
********
Predrag Azdejković bio je moj prijatelj i saradnik. U stvari, mislio sam da je prijatelj.
Nekoliko mojih grubljih, nebriranih riječi njemu upućenih povodom neslaganja sa uređivačkom politikom Optimist magazina je urednik, predstavio je kao ozbiljnu pretnju smrt i objavio sraman tekst o meni na sajtu Udruženja novinara Srbije, čiji je član. Zloupotrebivši svoje članstvo u UNS-u, objavio je na sajtu tog udruženja da se bavim sex radom u Austriji.
Nemam nameru da se izjašnjavam oko tih tvrdnji, samo ću reći da je Azdejković posljednji koji je pozvan da priča o radu. On, koji je ceo život jedna logoreična zamlata bez dana radnog staža na nekom konkretnom poslu i bez formalnog obrazovanja, prodaje maglu i priča o radu. Strašno.
Državljanin sam jedne uređene, pravne države, članice EU, živim od svog rada kao što sam uvijek živio, ali ne mogu reći da mi je baš pravo što se osjećam, takoreći, kao da sam prognan od svoje matice Srbije. U matici te kao što vidimo olako optuže za neko krivično djelo, pa ti gledaj šta ćeš. Paralelno glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, ne čini ništa da se pokrenu postupci za zaista ozbiljna krivična djela o kojima svakodnevno slušamo da postoje i osnovi sumnje da su izvršena i dokazi da su ih izvršila vrlo prominentna osumnjičena lica.
Ipak, uspio sam ovih godina da zadržim takav kontinuitet u aktivističkom djelovanju u Srbiji.
Deo sam foto projekta Trans Balkan autora Aleksandra Crnogorca koji donosi portrete poznatih transrodnih osoba i transvestita sa Balkana. Kao povremeni transvestit fotografisao sam se za ovaj projekat koji u vidu izložbe obilazi galerije u regionu, a nedavno je Službeni glasnik RS štampao i monografiju Trans Balkan u kojoj su moj portret i biografija. Cilj je da se podigne vidljivost ove naše i dalje diskriminisane grupe.
Želim da naglasim na kraju da posle svega nikom ništa ne zameram, prošlost sam ostavio iza sebe, ali da jednog dana želim da se vratim u Srbiju.
izvor : svajcarac.rs
http://www.svajcarac.rs/
